Hari Varešanović za RADIO SLOBODNA EVROPA

	Sign In Sign-Up

6/2002.

SADA JE TRŽIŠTE VEOMA INERTNO I VEOMA SPORO FUNKCIONIŠE. DA BI PROMOVIRAO SVOJE IZDANJE SVUDA NA SVAKOM MJESTU, SVUDA GDJE LJUDI TO VOLE ČUTI, POTREBNO JE NAJMANJE DVIJE GODINE INTENZIVNOG PUTOVANJA DA BI SE OBIŠLI SVI. TOLIKO SAMA PUTOVANJA UZMU.

RFE

U ovom broju Muzičke kutije gost nam je Hari Varešanović, kompozitor, producent, aranžer, vokalni solista i lider grupe Hari Mata Hari. Harija smo našli u njegovom rodnom Sarajevu, vjerovatno na kratkoj pauzi, jer je Hari stalno na putu, kažu njegovi drugovi i sugrađani. Hari, zdravo.

VAREŠANOVIĆ

Zdravo, drago mi je što se čujemo, nismo se odavno čuli, a volio bih da malo popričamo.

RFE

Je li istina ovo što sam rekao o stalnim putovanjima?

VAREŠANOVIĆ

Pa jeste, na žalost. Prije je to bilo mnogo lakše, u neko normalno, jugoslovensko doba, da tako kažem, kada se normalno radilo. U rastojanjima od 200 kilometara mogao si maltene poslije svakog koncerta doći kući da se odmoriš. Radile su se i kompaktne turneje od tri-četiri mjeseca, pa onda tri-četiri mjeseca pauze, pa studio. Sada su naši toliko raštrkani po svijetu, da bi ih čovjek sve obišao, svih tih 25 miliona ljudi koji su neko tvoje tržište i neka tvoja publika, mora da ode u Australiju, Ameriku, Kanadu, Evropu i, normalno, sve bivše jugoslovenske republike. Tako da za to treba bar dvije godine intenzivnih putovanja, da se naprave koncetri svuda gdje smo mi kao dobrodošli.

RFE

Gdje si imao zadnji nastup?

VAREŠANOVIĆ

Zadnji nastup, to jest turneju smo imali u Americi – Atlanta, Boston, St. Louis, Chicago, Detroit, Toronto i zadnji koncert je bio u New Yorku. To nije bilo davno, prije desetak dana smo doletjeli ovdje i onda smo išli na hrvatski radijski festival, gdje smo nastupali kao predstavnici Bosne i Hercegovine. Na tom revijalnom festivalu smo bili tri-četiri dana i mogu reći da nam je bilo zabavno. To je bilo više promotivnog karaktera. Imamo neku novu pjesmicu i tako. Trenutno smo se vratili iz Šibenika i malo odmaramo u Sarajevu.

RFE

Ustvari, ti promovišeš svoj zadnji CD.

VAREŠANOVIĆ

Tako je. To je sve jedna, da kažem, poveća turneja koja je krenula 2. novembra iz Zetre. Tu je bila premijera. Mjesec dana smo se pripremali sa ovećom grupom pratećih muzičara. U sastavu su bila tri duvača, 12 gudača, dodatni perkusionisti, back vokali, dodatni instrumentalisti. Na bini nas je bilo skoro 20. Tako da smo se dugo pripremali za tu premijeru koja je održana 2. 11. u Sarajevu. I od tada smo, a prošlo je više od osam mjeseci, stalno na turneji. Znači ta ekipa, taj se show ponavlja, do sada smo imali 100 koncerata. S tim da smo prilagođavali stare pjesme velikom ansamblu, tako da to nije bila mala stvar. Tako da smo svo vrijeme, pored nove ploče “Baš ti lijepo stoje suze”, promovisali i stare pjesme u tom nekakvom novom ruhu. Eto to je bio, da kažem, sadržaj koncerata.

RFE

Koji ritam ima grupa Hari Mata Hari u izdavanju muzičkog materijala? Da li je to jednom godišnje?

VAREŠANOVIĆ

Prije, opet se vraćam na neki period do 1992. godine kad su vladala neka normalna diskografska, autorska i marketinška prava, da tako kažem, kad su turneje bile kompaktne, kad si mogao završiti svoju promotivnu turneju za tri-četiri mjeseca, imalo se vremena da se novi albumi izdaju svakih godinu dana. Tako da je grupa Hari Mata Hari u, recimo, periodu od 1988. do 1992. godine, kada je bilo naše zlatno doba, radila godišnje. Imali smo tempo, jaku inerciju u marketingu, na tržištu i napokon u popularnosti, ali i u funkcioniranju tržišta za tako nešto. Sada je tržište veoma inertno i veoma sporo funkcioniše. Da bi promovirao svoje izdanje svuda na svakom mjestu, svuda gdje ljudi to vole čuti, potrebno je najmanje dvije godine intenzivnog putovanja da bi se obišli svi. Toliko sama putovanja uzmu.

RFE

Tržište se zapravo proširilo.

VAREŠANOVIĆ

Tako je. I treba bar dvije godine da se napravi ta nekakva, moram je nazvati, svjetska turneja. Svjetska, zato što je tih 25 miliona ljudi koji su naše tržišno tkivo, razbacano po svim kontinentima.

RFE

Moram da ti kažem jednu stvar koju mi je rekao Bajaga kad smo razgovarali zadnji put: “Desilo mi se u zadnjih pet godina da sam četiri puta svirao na Novom Zelandu, a jedanput u Nišu”.

VAREŠANOVIĆ

Da, to mnogo govori o ovome...

RFE

Ti si izdao ovaj svoj zadnji CD u svim zemljama bivše Jugoslavije.

VAREŠANOVIĆ

Tako je, on je imao tri izdavača, da budem precizan. Grand Production je bio izdavač za nekakvu dijasporu, kako se to već kaže, znači za naše ljude u inostranstvu, Hi-Fi Centar je bio izdavač za Jugoslaviju, a Croatia Records za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju. Tako da su ta tri izdavača pokrivala širi teren. Kad se još uračuna vrijeme provedeno u studiju i vrijeme koje je potrebno da čovjek svoje umjetničke, muzičke skice prenese u neki završni oblik koji se zove pjesma koja se štampa na samom izdanju, za to treba dosta vremena, dok čovjek riješi sve autorske dileme, da li je to dobro i tako dalje. A ljudima poput mene, koji imaju iza sebe dosta godina rada, brojnu publiku i nekakvu tradiciju, veoma je bitno da nova izdanja imaju kvalitetan sadržaj, da je to 10 ili 12 zaista dobrih pjesama. Mene ne tjera neki tržišni grč da moram izdati album za neko brzo vrijeme, jer mislim da moja publika ima šta slušati od grupe Hari Mata Hari. Bolje da sluša stare dobre pjesme, nego loše nove. Tako ja to gledam. Tako da mi se nikad ne žuri. Bolje je zabiti dobar gol, nego igrati utakmice koje ti nisu bitne.

RFE

Hari, ti si ostao vijeran svom stilu. Ne odstupaš od sounda s kojim si počeo. Zbog čega, zbog publike?

VAREŠANOVIĆ

Pa iskreno da ti kažem, ja sam u godinama kada naprosto nakon toliko rada nemam osjećaj koliko sada svojim potezima podilazim tržištu, a koliko podilazim sebi. To je nekako dobro umiksano, to je neki gemišt ta dva osjećaja. Ja naprosto imam svoj ukus kad biram, kad pravim kriterij medju mojim idejama, šta je dobro, šta nije dobro. Imam neki vlastiti kriterij. Naravno imam i dosta supervizora, prijatelja koji su u bendu, znači saradnika koji me na neki način savjetuju i usmjeravaju kao i svakog autora. Ali opet, sudbonosan je moj senzibilitet i moj izbor. Ja slijedim neku svoju autorsku zvijezdu, slijedim neki svoj senzibilitet, kad nešto napravim, kad nešto postavim u studiju, onda se meni to dopada ili ne dopada, idem lijevo ili idem desno. Ali nikada, već dugo, mi nije imanentno, prije svega ne mislim da iko ima tehniku da može procijeniti – e, ovo će neko voliti. Naprosto mi se to dopada ili ne dopada. To je po meni i prirodno da čovjek može znati samo ono što on osjeća. Ne mogu ja prodrijeti u duše svih ljudi. A s druge strane, neki senzibilitet moje publike po koncertima mi govori da ja ne griješim u tome što ostajem vjeran svom stilu. Mislim da napokon, možda i da hoću, to ne bih znao, ne bih bio vješt da sada budem nešto drugo. Ja naprosto imam jedan autorski izraz i ne mogu, osim produkcijskih izmjena, previše da se mijenjam. A možda se, kako me životno iskustvo bude nosilo, neke nove ideje i stvore, pa pretvorim svoj stil u neki novi oblik. To će možda biti predmet novog vremena. Ali za sada nema promjene u mojim stavovima. Nisam promijenio svoj ukus da bih promijenio ono što radim. Ja uvijek polazim od onoga šta se meni sviđa. Kad postavim pjesmu, ako se ona meni ne dopada, ja ću je izbaciti. Znači kad ja kod sebe nešto izmijenim, kad izmijenim stil, to će biti stvar i karaktera i godina u koje ulazim i kao autor i kao čovjek.

RFE

Ne misliš li da čovjek koji prodaje toliko ploča treba da bude nosilac i nekih novih trendova? Ili jednostavno misliš da u pop muzici kojom se ti baviš nema dovoljno prostora za eksperimente?

VAREŠANOVIĆ

Mislim da ima, ali to prije svega čovjek treba želiti i u karakteru treba imati bitnu dozu ambicije i želju za tim nekim liderstvom koju ja uopšte ne posjedujem. Ja nemam vladarsku ambiciju u smislu da sad ja treba da određujem smjernice, da me ljudi pamte po pjesmama i tako dalje. To je neki moj lični svijet. Ja imam svoj senzibilitet i odnos prema pjesmama. Ukoliko mogu, ja u svakom slučaju svoj rad, kao i svi mi, produkcijski zasnivam na radu George Michaela, Robbie Williamsa, Back Street Boysa, Stinga i svih stvari koje se dešavaju u tom momentu i koje su u trendu. Znači slušam, kao što pjesnik čita nečije knjige da vidi šta se dešava oko njega. Znači ja zasnivam svoju produkciju na tim najmodernijim zvukovima, samplerima, zvučnim postavkama, ali osnovni autorski senzibilitet ritmike, nota, harmonija, to je nešto što čovjek izvlači iz sebe.

RFE

Nosi sa rođenjem.

VAREŠANOVIĆ

Da, to ima i neku genetičku osnovu. Ali što sam primijetio kod sebe, ja imam i jedan autorski sublimat sa svojim glasom. Moj glas mnogo diktira vrstu melodike arija koje su prisutne u mom radu. Tako da ja uvijek u izboru arija idem na nešto što stavlja moj glas kao prioritet, kao krunu utiska. Naprosto je takva imanencija mog rada. Što bi vjerovatno i Pavarotti radio, jer da sada on pravi neke atmosferske pjesme, šaptačke, kao Chris Rea, to ne ide. Znači tu ima dosta nekih neminovnosti koje su vezane za moju autorsku, izvodjačku ličnost. Ima još jedna stvar, ja recimo kad sam u studiju, veoma često veoma ambiciozno prilazim matricama. Znači to je onaj muzički sloj ispod teksta i vokalnog interpretatora. I te matrice zvuče veoma ambiciozno i čak eksperimentalno. Ali glas određenog pjevača je kao boja koju u bilo koju drugu boju da umiješate, ona je prekrije. Pošto si se i ti bavio, a i sad se baviš, muzičkom produkcijom, dobro znaš o čemu govorim. Glas je fasada kuće. Stavim svoj glas i opet to dolazi na stari Hari Mata Hari. To su znači neke moje muke, slatke ili stvarne, znači između nekog plusa i minusa, novog i starog, znači starog stila grupe Hari Mata Hari i želje da se da nešto novo. Tu je moj glas nešto što recimo kvari stvar, ili bi moja publika rekla – ni slučajno, nego je to to.

RFE

Kompletan zvuk tvoje grupe podređen je naravno tvom glasu. Da li si razmišljao na primjer da intonaciju spustiš za koji ton? Ja naravno ne mislim da je ova intonacija loša, naprotiv.

VAREŠANOVIĆ

Imao sam i takvih izleta. Ali ako se pažljivo slušaju moje pjesme, to je nemoguće napraviti iz razloga što moja melodika ide od najnižih nota do najviših, znači veoma je velikog raspona. Tako da su A dijelovi veoma često veoma duboki, dok A refreni idu ka velikim visinama. Idu iz oktave u oktavu, čak i više. Tako da je moje pjesme neizvodljivo spustiti. To ne može napraviti nijedan pjevač. Jedino što bih mogao ubuduće uraditi, eksperimentalno gledano, to je da svoju pretjeranu ambiciju za prevelikim rasponom svedem na jednu jednostavniju melodiku koju u principu koriste malo lošiji pjevači, recimo lošiji tehnički. Nadam se da me razumiješ šta govorim. Znači sve im se dešava u nekakvoj kvarti i onda su to malo one gangice. To bi možda zanimljivo zvučalo, kao jedna smjernica, da ja ponudim jedan novi izraz svojoj publici u nekim pjesmicama balaševićevskog ili merlinovskog tipa, ponekim. Znaš ono kad je sve ravno, kad dođe refren, kao da se ništa nije dogodilo. Ja nisam puno eksperimentirao na toj osnovi, ali bih možda mogao da idem u tom smjeru u nekoj pjesmi.

RFE

Na većini svojih CD-a pjevao si i duete sa raznim pjevačima. Na ovom zadnjem recimo sa Draganom Mirković, s Ramčetom, prije sa drugima, sa Harisom Džinovićem. Zbog čega? Da li je to bila stvar nadmetanja ili da slušaocima ponudiš neku drugu atmosferu?

VAREŠANOVIĆ

Do dueta najčešće dolazim na osnovu ideje menadžera, kao neki dobar poslovni potez. Pošto ja specijalno ne razmišljam o poslovnim potezima kad pravim pjesme, već mi to dolazi spontano. Ili previše u nekoj pjesmi skrenem, te vidim da ja tu ne stojim sam. Ili bih stajao uz tu pjesmu ako bi mi neko dao neki alibi. Eto recimo upravo sa Ramčetom je bio takav slučaj. Napravio sam jednu pjesmu koja je dobro valjala, ritam je bio fin, ali apsolutno neobičan sklop za grupu Hari Mata Hari u nekom aranžerskom smislu. Onda sam ja to pokušao pjevati i meni to nije išlo. Nešto mi to nije bilo dobro, nije mi išlo uz mene. Onda sam se udružio s Ramčetom, on je stari doajen romske muzike, stara legenda. Komšije smo, živimo jedan do drugog i često pijemo kafu. I palo mi na pamet – daj da probam napraviti jedan malo šokantniji oblik dueta i na taj način sam do toga došao. Recimo sa Džinovićem sam napravio jednu pjesmu koja je tipično njegova, malo latino, do tada nisam pravio takve pjesme. U tom duetu sam čisto tražio alibi, da tako grubo kažem. Opet duet sa Draganom Mirković je bio čisto marketinški potez i želja njenih menadžera da ona osvoji tu neku malo urbaniju publiku pomoću nekog pop pjevača. Pošto sam ja recimo najpopularnija faca u Beogradu, a Sarajlija sam, njima je bio važan taj marketinški oblik njenog plasmana u te urbane centre.

RFE

Hari, hajde da se vratimo malo puno unazad. Da li se sjećaš svog prvog susreta sa muzikom?

VAREŠANOVIĆ

Skoro i da se ne sjećam, zato što je to bilo u ranom djetinjstvu. Već u šestoj godini sam bio mali dečko koji je išao ulicom i pjevao. Onda sam se našao na bini Doma kulture na Vratniku sa malim bendovima i dečkima koji su imali, kao i ja, po 10 godina. Poslije toga je to preraslo u grupu Omir, pa grupu Sedam šuma. Onda je 1979. godine došla grupa Zov i prvi javni nastup, prvi singl “Poletjela golubica”. Ta pjesma je bila veliki bosanski hit koji je ozvaničio početak rada Harija Varešanovića.

RFE

Da li si uvijek imao podršku familije?

VAREŠANOVIĆ

Pa vjeruj mi, uvijek. I kad sam bio mali. Moji nikada nisu razmišljali na onaj klasično primitivan način – škola, ostavi se muzike i tako dalje. Imao sam podršku. Ja sam bio normalan učenik i na fakultetu i u srednjoj i osnovnoj školi, tako da nisam pravio nikakve probleme roditeljima da bi se oni morali brinuti. Tako da taj moj stalni angažman u muzici nije ometao moje odnose sa familijom, s roditeljima.

RFE

Da li je ta podrška, kad je gledaš iz ove pozicije, bila jako važna za tebe?

VAREŠANOVIĆ

Naravno. To je jedan vjetar u leđa koji ako dijete nema u familiji za bilo koje životne stvari, onda je ono mentalni invalid. Zato se i kaže da roditelji stvaraju djecu. Tako da ja mogu zahvaliti svojim roditeljima na mojim ispravnim životnim principima i mom ispravnom karakteru, što je rezultiralo mojom uspješnom karijerom. U krajnjoj liniji, od roditelja i naslijediš, ili iz njihove genetike, taj neki talenat. Znači apsolutno im zahvaljujem na tome.

RFE

Da li ti kao roditelj koristiš ta iskustva?

VAREŠANOVIĆ

Apsolutno. S tim da sam ja još liberalniji, možda malo u tome i pretjerujem, takvo je današnje vrijeme. Znaš i sam, svi mi svoju djecu držimo kao u svili. Ali eto, takvo je vrijeme.

RFE

Imaš dvoje djece, zar ne?

VAREŠANOVIĆ

Tako je. Imam sina Damira od sedam godina i Nađu, kćerku od 17.

RFE

Kako oni gledaju na tvoj posao?

VAREŠANOVIĆ

Pa već su se navikli, odrastali su uz moj posao. Tako da je to za njih jedna maltene apsolutna pretpostavka. Mislim da oni nikada nisu čak ni pomislili kako bi bilo, kad tako ne bi bilo. To je njima “pod normalno”. Kao što je nebo plavo, kao što sunce izlazi i zalazi. Ne mogu ni zamisliti da im je tata inžinjer, vodoinstalater ili astronaut.

RFE

Da li ih pitaš za mišljenje kad radiš novu ploču?

VAREŠANOVIĆ

Apsolutno. To je moja baza podataka i informacija. Kao što se svako oslanja na neke svoje supervizore, moja family je moj supervizor.

RFE

U sredini gdje ti živiš, da li se na muziku gleda kao na ozbiljan posao?

VAREŠANOVIĆ

To zavisi od toga kako je ko obrazovan, kako je ko informisan, kako je ko sposoban da vidi te stvari. Zavisi iz kojeg intelektualnog sloja neko potiče. Ne bih mogao suditi o sredini generalno. Znači to zavisi od tih intelektualnih i umnih kvaliteta. Ko zna šta je to, zna da je to veoma važan posao od kojeg i država i pojedinac mogu imati koristi. A u krajnjoj liniji, to je neka vrsta kulture. A neki ljudi to opet smatraju neozbiljnim poslom – onaj pjeva, lako je njemu i to. U svakom slučaju ja sam sklon da kažem – gledaj ko šta misli i šta govori, a ne šta misli i šta govori.

RFE

Da li te kao izvođača tretiraju dovoljno ozbiljno u toj sredini?

VAREŠANOVIĆ

Da. Ja sam u svojoj sredini veoma poštovan kao jedna od najvećih zvijezda u istoriji bosanske muzike, ali i trenutna. Tako da kroz to ja imam jedan vjetar u leđa od strane te sredine. U krajnjoj liniji, tu nema, što je tužno, ni neke konkurencije, kakva je bila, zdrava i fina, prije rata.

RFE

Hari, da li pratiš šta se događa sa bosanskom muzikom, odnosno sa muzikom iz cijele bivše Jugoslavije, kako mladi rade, imaš li neke stavove o tome?

VAREŠANOVIĆ

Da ti pravo kažem, tužno je sve to. Za vrijeme rata i poslije rata bosanska logistika oko muzike je nazadovala. Ljudi koji su puno uložili u tu muzičku scenu, njih više nema. Njihova ruka koja je vodila to sve, više nije prisutna. U krajnjoj liniji jedan od tih važnih ljudi u svemu tome si bio i ti. Takvih ljudi više nema. Ima mladih talenata, ali nema ljudi koji su u beku, koji im rade logistiku, koji imaju dobru disko kuću, koji imaju dobra studija i koji favorizuju tu sarajevsku pop školu. Zagreb i Beograd su otišli dalje, a mi smo imali jedan cut, jednu rupu od pet-šest godina koju nećemo nadoknatiti za bar jedno 20 godina. Mislim da nisam pesimista, mislim da sam veoma realan, pošto oni idu dalje, a mi stalno kaskamo. Tako da onaj od Bosanaca ko se nije opredijelio da bude u srpskoj ili hrvatskoj diskografiji, ti jedini su hvatali te vozove, ko nije uhvatio te vozove, ostao je sam. To smo recimo Dino Merlin i ja. Jedino te dvije zvijezde ili muzičke pojave su ostale samostalne. Ali zahvaljujući našoj ličnoj organizacionoj i umjetničkoj snazi, mi smo još uvijek na vrhu. Ali kad bi se mi oslonili na postojanje i podršku nekih elemenata i instrumenata sredine, mi ne bi postojali. Pošto ti instrumenti, estradni, diskografski, autorski, zakonski, u ovoj zemlji uopšte ne postoje. Znači mi ne bi postojali da nismo toliko snažni finansijski, ekonomski, autorski, organizaciono, da nismo giganti za sebe. U krajnjoj liniji, tužno je to i velika je istina da je ime Hari Mata Hari starije, tradicionalnije, iza njega stoji mnogo toga više nego iza bilo kojeg imena trenutno na bilo kojoj sceni, sportskoj, umjetničkoj, političkoj, u gradu Sarajevu. Došli su novi ljudi koji nemaju puno nekih elemenata za ozbiljno učešće i podršku u ovome o čemu ja govorim. A prije rata si imao Diskoton, bio je tu i tvoj studio, ovaj-onaj studio, iz tvog studija su izlazili hitovi. Znači to je bio nekakav život koji se stvarao, a sad toga nema. Nema ozbiljnih ljudi koji stoje iza toga, iza novih imena. U tvom studiju se stvorio Merlin, Bolero, puno nekakvih pojava u nekoj sarajevskoj pop školi. Znači tih nekih autora, tih nekih pravih maconja iza kojih stoje sive eminencije ovdje više nema.

RFE

Znači nema timova, sve je ostavljeno pojedincu.

VAREŠANOVIĆ

Tako je, nema timova. To je tužno. A ti timovi postoje na hrvatskoj ili srpskoj diskografskoj sceni. Znači oni su to veoma lijepo napravili, idu dalje, a ovdje zapravo nema ništa. Postoje samo dva neka imena. Hari Mata Hari sada možeš nazvati prefiksom jugoslovenskim, srpskim, hrvatskim, bilo gdje da ga staviš, on će opstati, s tim da ja nimalo ne vučem organizacionu podršku sredine. Ja sam samo deklarativno Sarajlija, rodjen u tom gradu, moja porodica tu živi 15 koljena unazad, znači građanin sam ove zemlje i po toj nekoj građanskoj orijentaciji sam Bosanac. Ali po vokalnoj ne, jer ovdje ne postoji “bosanski izvođač” ili “bosanska kinematografija”, iako je čovjek dobio Oskara neki dan.

RFE

Postoje pojedinci.

VAREŠANOVIĆ

Da, postoje pojedinci. Da čovjek nije imao podršku drugih struktura, ne bi uopšte postojao. Nemam pojma, možda ja sad baratam nekim stvarima koje ne poznajem dovoljno dobro, ali uzeo sam samo jedan slikovit primjer da objasnim kako je to danas kod nas. Znači ako bih ja sad pobijedio na nekom MTV takmičenju, to bih isposlovao ja, a ne moja zemlja. E to je tužno. U pravom, normalnom svijetu pola je čovjek, a pola je zemlja i zajedno u tom tandemu se sve radi. U tome je problem naše sredine. Govorim o mom poslu, a vjeruj mi da je tako i u svim sferama života. Za to je kriv rat i šta sad. Da sad ne otvaramo dalju, ozbiljniju temu, šta je krivo za ovo, a šta je krivo za ono.

RFE

Šta te slijedeće očekuje? Koji nastup? Gdje?

VAREŠANOVIĆ

U sklopu te velike turneje koju radimo od 2. novembra prošle godine ostala nam je još Hrvatska, što znači da sad za vrijeme ljeta idemo na morsku turneju, jadransku turneju i poslije toga na jesen slijede zagrebački i ljubljanski koncert i tu je napokon kraj turneje.

RFE

Hari, hvala ti i zamolio bih te još jednom da pozdraviš sve naše slušaoce koji na svim kontinentima slušaju ovaj naš program.

VAREŠANOVIĆ

Bilo mi je neobično prijatno razgovarati na vašim talasima. I napokon mogu reći da rijetko dajem ozbiljan intervju u smislu oslikavanja nekih bitnih stvari vezanih za moju profesiju. Uvijek su to novinari koji više pitaju za neke šarmantne sitnice oko obožavateljki, a ovo je ipak bio jedan fin, prijatan i ozbiljan razgovor. Hvala vam puno.

Povratak na intervjue