|
|
Hari Varešanović za NIN
12/1999.
- Na autogram Harija Varešanovića čekalo je više ljudi nego što ih ima u redovima za ulje i šećer...
Koncerte u Beogradu i Novom Sadu organizirao je “HI-FI Centar” uz pomoć “UFA Media”, producentske kuće koja je specijalizirana za sportske prijenose i manifestacije.
- Po narodnoj definiciji, fenomen je onaj tko suši kosu fenom. Po estradnoj
definiciji, kod nas je fenomen onaj tko nekoliko puta zaredom napuni salu centra
“Sava”. Do sad, u novijoj povijesti, samo su dva imena dosegla ovaj polumitski
status: Đorđe Balašević i Zdravko Čolić. Također, i jedan i drugi su uspjeli da
od svog lika i djela načine svojevrsne institucije. Dugo se mislilo da nitko
osim njih ne može dovesti hiljade ljudi da od radosti pjevaju i igraju u tolikom
broju, da bi se iznenada pojavio čovjek koji ih je obojicu zasjenio. Riječ je o
Hariju Varešanoviću, tridesetosmogodišnjem lideru sarajevske grupe “Hari Mata
Hari”.
- Vječno nasmijani Hari, koji izgleda toliko nevino kao da još nije skinuo mrak, najprije je u diskografiju ušao kao tihi lingvistički fenomen: snimio je zaredom četiri albuma koji u naslovu imaju riječ “volim” (Ja te volim najviše na svijetu, Volio bih da te ne volim, Strah me da te volim i Ja nemam snage da te ne volim). Više je nego jasno da iz tog čovjeka izbija tolika količina ljubavi da je nemoguće - ne voljeti ga. Beograđani su to shvatili, pa su pohrlili na njegove koncerte u tolikom broju da se zakazanih dva nastupa na kraju pretvorilo u cijelomjesečnu turneju. I dok svi bruje o tome kako je močan i neočekivan Harijev come back bio, on šarmerski trepće okicama i lakonski govori: “Pa, ja sam sve to očekivao.” Očekivao je jato utegnutih i raspomamljenih žena svih dobi kako đipaju u prvim redovima uz njegove hitove, očekivao je redove veće od onih za ulje i šećer, ispred SKC-a gdje je dijelio autograme, očekivao je da će se svi čuditi onome što se dešava...
- Hari Varešanović je u doba SFRJ bio marginalan lik na domaćoj estradnoj sceni. Karijeru mu nisu pratili skandali, nikad se nije svrstao ni u jedan pravac, a muzika koju je stvarao, i kojoj je do danas ostao dosljedan, nije čak pobuđivala ni negativnu radoznalost muzičkih kritičara. Njegovu muziku najjednostavnije je uz naglašenu dozu predimenzionirane kritičarske patetike definirati kao laku pop muziku namijenjenu domaćicama i šiparicama. Hari pjeva o svakidašnjim ljubavnim jadima koji se završavaju u kafani uz vino i Cigane, u tu priču uvlači i Harisa Džinovića, pjeva o vjeri i nevjeri, vječitom prijateljstvu, pri tom gradeći u javnosti imidž dobrog momka, supruga i oca.
- Međutim, vremena se mijenjaju i nitko ne može da predvidi čudne putanje muzičkih trendova i promjenljivost ukusa masa. Ono što je u jednom momentu nosilo etiketu “ljige” postaje, stjecajem okolnosti, neka vrsta evergrina, a upravo se to desilo s Harijevim pjesmama. Lišen bilo kakvog miješanja u politička previranja na ovim prostorima u posljednjih osam godina, uporan u težnji da pjeva isključivo o ljubavi i ničem drugom, Hari izbija u prvi plan s poplavom jugonostalgičnih tendencija. Njegova muzika, naizgled ubitačno monotono ponavljanje stereotipnih ljubavnih fraza i lako pamtljivih melodija refrena, odjednom je postala najbolji reprezent ovdašnjeg mentaliteta, kao i obrazac ukusa većeg dijela populacije. Hari koketira sa folkom, ali je još na onoj strani granice gdje obitava pop muzika. Pogodan je za kafanske orkestre, kao i za diskoteke, iako mu najviše leže živi nastupi, na kojima publika praktično pjeva umjesto njega i na kojima je atmosfera gotovo svadbarska - da ima stolova, dame bi se popele gore i vrckale.
- No, fenomen zvani Hari Varešanović samo naizgled je novijeg datuma. I možda upravo u tome treba tražiti razloge njegove samouvjerenosti. Naime, negdje 1990. godine, neposredno pred rat, desilo se da u samo jednoj nedjelji, tokom zimskih mjeseci, u Sarajevu zakažu koncerte “Bijelo dugme”, “Merlin”, “Crvena jabuka”, Bajaga i još netko od jakih imena, a među njima se zadesio i “Hari Mata Hari”. Poznavaoci estradnih prilika savjetovali su Hariju da promijeni termin koncerta, jer će imati veoma slabu posjetu, na šta je ovaj, naizgled nadobudno i suicidalno, odgovorio negativno. Epilog je nevjerovatan. Na Harijevom koncertu bilo je više ljudi nego na svim ostalim zajedno. Također, na ljetošnjem muzičkom festivalu u Brčkom, Hari je uspio da dovede na svoju svirku više ljudi nego "Love Hunters", Bajaga, “Atomsko sklonište” i još poneki. Nedavno u Banjaluci, na Harijev koncert u dvorani “Borik” došlo je oko četiri hiljade ljudi, dok je, kako se priča, Bajaga uspio da skupi svega nekoliko stotina. Harijeva izdanja prodaju se što se kaže, kao alva, pri tom izazivajući pritajenu (a ponekad i otvorenu) zavist kolega.
- Zato, sušio kosu fenom ili ne,
Hari Varešanović je istinski fenomen ovdašnje estradne scene. Beskrajno
šarmantan u svojoj prividnoj zbunjenosti i majstor u procjeni aktualnog stanja,
potpuno svjestan svoje pozicije i dometa.